giordano bruno
PSIHOPATIJA
Svi psihopati imaju neke zajedničke osobine; uglavnom su to vrlo društveni tipovi, ali bez savjesti, upitnog morala, a emocije su im na dnu dna.
No svaki slučaj je sam za sebe. Neki od njih nisu u mogućnosti raditi ili odraditi neki posao do kraja, dok druge posao održava na "životu". Zbog nedostatka emocija pogled im je hladan, blago teleći, pa nećemo moći skužiti što osjećaju, a također nisu u stanju pročitati osjećaje u našim očima. Njima je potpuno svejedno da li ste ljuti, tužni, veseli - jer oni nisu u stanju suosjećati sa nama. Njihov smijeh nije proizašao iz njihovog srca, već je naučen obrazac ponašanja! Općenito, od njih se ne može očekivati ništa dobrog, pa je potrebno što prije skužit ih i poduzeti mjeru zaštite. Najbolji alat u borbi protiv njih je ustvari okretanje njihovog oružja prema njima samima. To najčešće odradi i samo vrijeme, no to zna potrajat, a štete već budu učinjene. Najvažnije je u sukobu sa psihopatima sačuvati zdrav razum, a za to je potrebno potpuno razumijevanje tog teškog mentalnog poremećaja. Prvobitno trebate povući granicu, presjeć sve veze i držat ih na distanci, a u krajnjem slučaju možemo poduzet i direktan kontakt - oči u oči. To je njima vrlo sklisko područje gdje su najtanji i najslabiji, jer se može primjetit da najčešće ne ulaze u direktne i fizičke sukobe, već djeluju na našu psihu iza leđa. No za takav korak "oči u oči" potrebna je mirnoća, znanje, domišljatost i snaga, jer svako nasilno reagiranje može završiti kontraproduktivno, tj. tako daleko da poremećeni može razmišljati o prijetnjama ili čak fizičkoj likvidaciji vas kao "napadača", a to je moguće nakon jačeg psihičkog opterećenja, kada stvar može eskalirat u vrlo ozbiljnom smjeru, pogotovo ako izgube samokontrolu.
Najčešći problem je u tome što normalan čovjek kreće od sebe, pa tako promatra ljude oko sebe iz svojih cipela i perspektive. I onda se dogodi da želimo pomoći, dajemo im ruku i/ili pokušavamo probuditi one dobre strane u njima! Pokušaj da sebi objasnimo njihovo ponašanje uz sažaljevanje je totalno bedasto i bespotrebno gubljenje vremena i energije. Njih nije moguće promijeniti, totalno sizifov posao! Psihopati imaju duboko usađenu matricu ponašanja, zbog koje ne mogu izvan svojih okvira. Problem je genetske prirode ili su se pak oštećenja u mozgu stvorila u kasnijoj dobi (psihopatiziran). No dobro je ukoliko ih znamo prepoznati, "pročitati" i na vrijeme reagirati, odnosno ne dopustiti im približavanje, jer kada se psihopati približe, stvaraju nevidljivu energetsku vezu sa svojim žrtvama. Jednostavno se "uštekaju" na žrtvu i crpe energiju poput energetskog vampira, čak i kad nismo u njihovoj blizini. Na taj način mogu mijenjati naše psihičko stanje i raspoloženje.
Budući da smo mi fizička i energetska bića, iz nas isijava, teče životna energija kroz pražnjenje i punjenje, i tako možemo osjetiti druge, umrežit se i komunicirat na suptilinijim razinama. A psihopati ko psihopati, nemaju vlastitu energiju i emotivnost, pa ih crpe i iskorištavaju iz nas. Hrane sebe i svoju taštinu našim lošim i niskim energetskim "frekvama" koje proizvodimo kada nas obuzima strah, osjećaj ugroženosti i sl.. Njihov najsnažniji alat je baš vaš strah koji su probudili u nama, sa kojim se obožavaju hraniti ti emocionalni vampiri!
Psihopati također mogu na svjesnoj razini manipulirati našim osjećajima, davat lažna obećanja, u koja vjeruju jer žive unutar tih laži. Učinili bi sve samo da mogu uvjeriti žrtvu u ispravnost, dobronamjernost i predanost sa porukom potpunog povjerenja. Njihova bezosjećajnost im omogućava da se ne obaziru da li će nekog povrijediti i učinit im zlo. Zato ukoliko je baš potrebna minimalna komunikacija sa njima, tada je potrebno izbjegavat bilo kakav konflikt i na taj način olakšati sebi život. Oni su vrlo uporni i neće se smiriti sve dok potpuno ne preuzmu naš teritorij svim raspoloživim sredstvima. Stoga moramo naučiti ih prepoznat i na taj način onemogućit da nam se približe više nego je to potrebno.
Općenito neravnoteža izmedju emocija i intelekta nije im omogućila uravnotežen razvoj istih, stoga je ovdje intelekt jedino na čemu mogu raditi i sa čim raspolažu. Zato takvi likovi mogu biti vrlo inteligentni, no još uvijek ne toliko da bi im iq bio na zavidnoj razini. Njihova besvjesna i nemoralna priroda laktarenja, spletkarenja i uništavanja drugih, ih najčešće može dovesti do visokih društvenih i političkih pozicija, a ne njihove prave sposobnosti!
Psihopatima ne mogu pomoć psihoterapija i lijekovi, jer psihopatija nije bolest. To je genetski zapis. Izliječit i djelomično mogu promijeniti svoju ličnost, stavove i ponašanje samo oni koji su ispsihopatizirani u kasnijoj dobi. Psihopatska bit je osjećaj ugroženosti, pa samoosvještavanje uglavnom može još više udaljiti od realnosti. Prvobitno bi takvi trebali steći povjerenje, sigurnost u sebe, prepustiti se tokovima događaja i dobiti uvid u realne životne situacije bez straha od neuspjeha i gubitka s obzirom da teško postižu uvid u sebe, konstantno koristeći obrambene mehanizme, a spiritus movens im je upravo energija vlastitoog straha od neuspjeha i gubitka. To je ustvari strah od gubitka vlastitog ega, kojeg nikad nisu niti mogli ispravno izgradilt, a niti ga ne posjeduju. I zato se hrane tuđim emocijama, strahovima, uspjesima i neuspjesima, uporno nastojeći sami sebi pokazati i dokazati kako ipak postoje, koliko su jaki, najjači, najuspješniji.... najbolji aaaahhh...
Danas je u sferi anti-socijalnih poremećaja ličnosti zavladala poprilična zbrka: počeli su se poistovjećivati pojmovi anti-socijalni poremećaj ličnosti, sociopat i psihopat. Važno je razlučiti, neovisno o trendovima koji trenutno prevladavaju u psihijatriji (da ne ulazimo u dublje razloge zašto do toga uopće dolazi), da pojmovi opisuju bitno različite stvari. Anti-socijalni poremećaj ličnosti je termin koji objedinjuje sve poremećaje takvog tipa, uključujući i sociopatiju i psihopatiju. Sociopatija je izuzetno težak anti-socijalni poremećaj koji se manifestira nemogućnošću kontroliranja onoga što psihopati uspješno kontroliraju. Sociopati imaju sve „kvalitete“ psihopata osim dvije: psihopati se mogu iskontrolirati i u prosjeku imaju puno viši kvocijent inteligencije, dok su psihopati izuzetno snalažljivi, brzo uče manipulirati na najnevjerojatnije načine, i jako se dobro skrivaju u masama.
Jedini način liječenja koji bi jednom mogao biti razvijen, iako su šanse izuzetno malene, jest operativnim ili kemijskim putem, a tek nakon njega psihoterapija bi mogla profunkcionirati. Danas se za pojedince koji imaju neke psihopatske odlike zna kazati da su lakši psihopati. Takav termin nažalost nije uputno koristiti. Psihopate mogu motivirati različiti predmeti njihove žudnje, pa stoga mogu stvarati privid da su „lakši“. Međutim, nepromjenljivi su kao i oni „teški“, koje tako kvalificiramo samo zbog težih zlodjela koje počine. Psihopati (kao i sociopati) uopće nemaju savjesti, nemaju samilosti, i ne poznaju ljubav, te kao takvi ne mogu uvidjeti neljudskost svojih postupaka. Njihovi moždani centri ne funkcioniraju kao oni u normalnog čovjeka. Putem elektroencefalografije pokazano je da im se na emocionalno nabijene riječi ili slike „pale“ potpuno drukčiji centri u mozgu nego kod normalnih ljudi; ljubav, patnju i druge emocije ne osjećaju, već ih tumače razumom; takve riječi ili slike procesuiraju kao i svake druge obične. Njih psihoterapije mogu još samo dodatno osnažiti, dati im dublje razumijevanje ljudske prirode koju kasnije mogu bolje iskoristiti za vrebanje.
Ti ljudi nisu ista vrsta kao mi!
Ti ljudi nisu ista vrsta kao mi!
Osim psihološkog, prisutan je sociološki aspekt, kroz manipulaciju takvih pacijenata iz raznih organizacijskih i institucionalnih izvora. Budući se psihopati međusobno prepoznaju, udružuju se i stvaraju mrežu društava tajnih i/ili javnih, gurajući jedan drugog. Jednostavno je nemoguće smanjiti dotok takvih faca na visoke položaje u društvu i na taj način onemogućiti loše upravljanje i vladanje. Povezuju se i u institucijama religije, gdje u ime svojih ciljeva prodaju maglu pod "božju" volju, i na taj način razna sredstva za postizanje ciljeva postaju opravdana. I na kraju, naravno nezaobilazni su tu mediji, njihov alat pomoću kojeg potiču razvoj, štite se i šire.
Sljedećim kriterijima možete detektirati psihopata. upamtite da morate biti jako sigurni u svoje odgovore; o njima ovisi ispravna procjena. (test bi trebala provoditi samo kvalificirana osoba u strogo kontroliranim uvjetima, međutim ako dugo poznate tu osobu (i naravno ako dobro procjenjujete ljude) velika je vjerojatnost da ćete ispravno sve posložiti.)
svaki kriterij nosi maksimalno 2 boda:
TOČNO-2,
UMJERENO-1,
NETOČNO-0.
Za onoga tko ima 26 ili više bodova može se zaključiti da je pravi psihopat (na nekim mjestima se spominje 30, no 26 je iz pouzdanijeg izvora):
1. bladoglagoljivost (slatkorječivost) i površan šarm – uglađen govor, privlačan (zaokupi) i prepreden (uglađen).
2. prekomjerna samovrijednost - prenapuhana predodžba o vlastitim sposobnostima i samopoštovanju; arogancija i osjećaj superiornosti.
3. treba stimulaciju/lako mu postane dosadno – pretjerana potreba za novim, uzbudljivim stimulacijama, te poduzimanje rizika.
4. patološko laganje – prepreden, domišljat, lukav i pametan kad je umjeren; obmanjiv, sklon varanju, nepošten i beskrupulozan kad je neumjeren („nabrijan“).
5. manipulativnost – podmuklostima i obmanama nasamaruje druge zbog vlastitih dobitaka.
6. nema krivnje/kajanja – nema osjećaja ili obzira (zabrinutosti) zbog gubitaka, boli i patnje koje nanosi drugima, hladnog (je) srca i bez empatije (suosjećanja).
7. emocionalno siromaštvo – ograničen raspon ili dubina osjećaja; interpersonalna hladnoća.
8. oskudijevanje empatijom – nedostatak emocija prema drugima; hladan, prezriv i bezobziran; ne suosjeća.
9. parazitski životni stil – namjerna, manipulativna, sebična i iskorištavačka financijska ovisnost o drugima.
10. slaba kontrola ponašanja – izražavanja negativnih emocija, verbalno zlostavljanje i neprikladno izražavanje ljutnje (bijesa).
11. promiskuitet – kratke, površne veze, brojni preljubi i nasumični izbor seksualnih partnera.
12. bez realističnih dugoročnih ciljeva – nesposobnost ili stalni neuspjeh u razvoju i ostvarivanju dugoročnih planova.
13. impulzivnost – ponašanju ne prethodi (nedostaje) promišljanje ili planiranje i odvija se bez razmatranja posljedica.
14. neodgovornost – ponovljen neuspjeh u ispunjavanju ili poštovanju obveza i dužnosti.
15. neuspjeh u prihvaćanju odgovornost za vlastito ponašanje – poricanje odgovornosti i pokušaj manipuliranja drugima kroz ovo.
16. mnogo kratkotrajnih bračnih veza – nedostatak predanosti dugoročnim vezama.
17. rani problemi u ponašanju – raznolikost disfunkcionalnih i neprihvatljivih ponašanja prije trinaeste godine života.
18. maloljetnička delikvencija – kazneni bihevioralni problemi (uključenost u kriminal) izmedju 13. i 18. godine.
19. ukidanje (opoziv) uvjetnog oslobođenja – kršenje uvjetnog otpusta (iz zatvora) ili drugog otpusta zbog tehnikalija.
20. kriminalna svestranost – raznovrsnost kriminalnih prijestupa, bez obzira da li pojedinac jest bio uhićen ili osuđivan, ili nije.
PROJEKCIJSKA IDENTIFIKACIJA
Projekcijska identifikacija je psihološki proces putem kojeg jedna osoba (osoba A) mijenja ponašanje, misli ili osjećaje druge osobe (osobe B) u točno onakve kakvi joj u određenom trenutku odgovaraju. Osoba A, bilo da to čini svjesno ili nesvjesno, utječe na Osobu B na način da se počne ponašati (djelovati) potpuno u skladu sa snažnim vjerovanjem da je Osoba B nešto što u stvari nije - u skladu s onim što želi da Osoba B osjeća, misli ili kako želi da se ponaša. Drugim riječima, Osoba A se počne ponašati upravo tako da se Osoba B poistovjeti sa lažnom slikom o sebi; Osoba B počne mijenjati svoje ponašanje, misli i osjećaje tako da zadovolji lažnu sliku o sebi koju Osoba A projicira prema njoj.
Iako se najčešće radi o uvjerenju Osobe A, njoj takvu reakciju uopće nije teško izazvati niti svjesno.
Primjer koji će većina normativnih ljudi razumjeti jeste ona situacija u kojoj je netko (Osoba A) uvjeren da vi (Osoba B) nešto jako loše radite (npr. loše igrate neki sport, loše kuhate ili da se loše... hmmm), i vi uistinu te radnje počnete obavljati sve lošije zbog toga što vas Osoba A donekle uvjeri da niste u njima dobri (sto je vas mentalni napadac sugestivniji, odnosno uvjerljiviji to ćete vi biti uvjereniji i sve gori).
Interesantan primjer je onaj koji se navodi u Wikipediji, gdje paranoidni shizofreničar dobije iluziju da ga proganja policija. On se stoga u njihovoj blizini počne ponašati tako da kod policajaca počinje provocirati sve veću sumnju zbog čega oni počnu tražiti povod da ga privedu.
Psihopat se upravo projekcijskom identifikacijom služi da bi porazio (na bilo koji način) protivnika. On će se namjerno služiti ovim oružjem da bi u čovjeku izazvao strah, zbunjenost, ali i „lijepe“ emocije. Međutim, on projicira i nesto čega niti nije svjestan: projicira svoju istinsku beznadnost! Psihopati su potpuno beznadni (očajni), uvijek jure objekt svoje požude, hraneći glad koju ništa ne može zašititi. Na intelektualnoj razini (potpomognutoj plitkim osjećajima) oni vlastitog očaja mogu biti potpuno svjesni, no on ih i dalje snazno gura naprijed. Jedino ih nemogućnost dubokog emocionalnog upoznavanja s očajem održava na životu; da ga emocionalno upoznaju počinili bi samoubojstvo. (BTW, samo ih objekt požude međusobno razlikuje, i čini ih „teškim“ ili „lakšim“ psihopatima.)
Psihopati također projiciraju i sve druge svoje slabosti i nedostatke na žrtvu, te ih prisiljavaju da se ponašaju u skladu sa onim što od njih očekuju. Psihopatizacija društva je jedan od procesa u kojem ključnu ulogu igra upravo projekcijska identifikacija. Ljudi se počinju ponašati u skladu sa onim što od njih vladajući psihopati i očekuju: moral degradira, osjećaji gube na važnosti (muškarci ukoliko se odvaze priznati da su osjećajni bivaju proglašeni homoseksualcima (ili da budem točan: pederima), osjećaji drugih ljudi postaju nevazni, privlačan i cijenjen je onaj tko gazi se sve pred sobom), opada nivo tolerancije svih vrsta nasilja, i sl.
Svaki „teški“ psihopat će vas (pokušati) pridobiti i uništiti izazivanjem straha i očaja putem projekcijske identifikacije.